U modernom bosanskohercegovačkom društvu, stopa razvoda braka se sve više povećava i veoma je važno pružiti adekvatnu podršku djeci u toku ovog, za sviju, a za djecu posebno, stresnog perioda kroz koji porodica prolazi.
Razvod je jedan od najvažnijih životnih stresora, zahtjeva reorganizaciju porodičnog sistema i promjenu porodičnog identiteta.
Kao porodični terapeut zaposlen u školi, mnogo puta sam se susrela sa adolescentima koji su bili u fazi rastave braka njihovih roditelja ili su netom prošli kroz taj period i često sam u seansama se bavila upravo pružanjem podrške u ovom kriznom periodu.
Razvod je jedini proces koji nema svoj „ritual“, tj. razvod je u suštini gubitak bez rituala žalovanja i to ga dodatno otežava. Ima tri faze: predrazvodnu, razvodnu (u kojoj se obično pojavljuje disfunkcionalnost u odnosima) i postrazvodnu (uravnotežavajući period). 1 do 3 godine su potrebne da bi se nakon razvoda došlo ponovo u stanje porodične homeostaze. Psihološki i emocionalni razvod može trajati čak i 2 do 4 godine.
Većina djece kod kojih se roditelji razvode su pod emocionalnim stresom, i zbog toga im treba pomoći da se pripreme, te nipošto kriti od njih činjenicu da se roditelji žele razvesti. Dječaci mogu imati tendenciju da pokazuju više eksternalizirajuće teškoće (problemi u ponašanju, ekscesivno ponašanje) u ovom periodu, a djevojčice više internalizirajuće (anksioznost, depresija, fobije, nesanica i sl.).
Ono što je važno da roditelji znaju jeste da razvod ne smije nikako biti izgovor da se zanemare roditeljske dužnosti, mada je veoma teško zadržati stabilnost i osjećaj „normalnosti“ kada nam se čini da nam se cijeli svijet raspada. Djeca treba da imaju zdrav odnos ispunjen ljubavlju sa oba roditelja i treba da znaju da će roditelji i dalje biti roditeljski par iako više nisu bračni par, tj. treba da osjete da i dalje imaju podršku oba roditelja, iako oni nisu više prostorno i emotivno skupa.
Također je važno da roditelji osvijeste i preveniraju projektovanje vlastitih negativnih osjećanja na djecu. Da se suzdrže od omalovažavanja onog drugog, jer na takav način uvlače djecu u za njih preplavljujuće odnose, što može dovesti do različitih oblika simptomatologije. Binokularni modeli zajedničkog, podijeljenog roditeljstva („7 dana kod mame, 7 kod tate“) su obično loši i nefunkcionalni. Za djecu je najznačajnije da se što prije uspostavi struktura i stabilnost, da se uvode samo neizbježne promjene kako ne bi postali anksiozni. Važno je i da im se stvori osjećaj da su bezbijedni, te da se i dalje nastave zadovoljavati njihova potreba za ljubavlju, pripadanjem i sigurnošću. Ovo je mnogo važnije od toga da li će mama i tata biti zajedno u lošim odnosima.
Ukoliko svi ovi zahtjevi ponekad prevazilaze naše roditeljske vještine, nije loše obratiti se za pomoć proširenom porodičnom sistemu (nane, dede, tetke...). Kod nekonzistentnih porodičnih sistema, bez stabilnosti, pravila i granica, djeca preuzimaju „moć“ i kontrolu u sistemu, a pošto za to nisu dovoljno zreli, veoma brzo pokazuju simptome nekih psihičkih poremećaja. Također, može doći i do tzv. parentifikacije djeteta, ili laički nazvano „starmalo dijete“, tako da je najbolje dijete ne opterećavati vlastitim životnim dilemama i teškim emocionalnim stanjima.
U procesu razvoda, djeci je također važno objasniti i ponavljati ukoliko je potrebno, da oni nisu ni na koji način doprinjeli ili prouzročili razvod. Prva godina je za djecu najteža, posebno za jedince, a posebno su vulnerabilna djeca predškolskog uzrasta.
Psihološko-pedagoška služba PBG