Adolescencija je razdoblje sazrijevanja kroz koje se dijete priprema za odraslu dob. U psihološkim literaturama, obično se dijeli na tri razdoblja,
od kojih svaki ima specifične karakteristike i obilježja:
- Rana adolescencija (11. – 13. g.) bučno, pomalo nametljivo ponašanje, prkosno suprotstavljanje
- Srednja adolescencija (14. – 16./17.) traženje nezavisnosti, preispitivanje roditeljskih stavova i vrijednosti, stvaranje novih interesa
- Kasna adolescencija (18. – 21.) ulazak u svijet odraslih, stvaranje nove slike o sebi, formiranje identiteta (konsolidacija identiteta)
Prema Eriku Eriksonu, osnovni razvojni zadaci adolescent su prilično zahtijevni i u njih spadaju:
- Izgradnja novog identiteta odrasle osobe – “sve što mislimo da jesmo”
- Izgradnja statusa u vršnjačkoj grupi
- Ostvarivanje novih i drugačijih emocionalnih veza
- Snalaženje se u svijetu odraslih
- Prihvatanje spolnih uloga
- Nezavisnost od primarne porodice
- Priprema za separaciju
TIPIČAN ADOLESCENT:
- Često gleda kroz vas kada mu govorite
- Odrasle više ne vidi kao „sve-moćne“, „sve-znajuće“ autoritativne figure svog djetinjstva već postavljaju pitanja o stavovima, prije nego da ih uzimaju zdravo za gotovo, ponekad misli da su „dosadni“ i „prevaziđeni“
- Buni se i negoduje - Bunt: u političkim i religioznim uvjerenjima, oblačenju, muzici, jer adolescent pokušavaju da naprave distance od pravila koja odrasli postavljaju (da bi izgradili identitet)
- Koluta očima, lupa vratima, šuti, a ponekad i govori u šiframa
- Promjene raspoloženja, intenzivna ekspresija emocija
- Mogući su poremećaji sna
- Mijenja se izgleda tijela, pri čemu adolescenti sami ne mogu te promjene da kontrolišu, tako da često oni svoje tijelo doživljavaju kao strano, nepoznato - Povećana pažnja na fizičku pojavu – osjetljivi na reakcije okoline na njihove fizičke promjene.
- Moguće su pogreške u mišljenju, npr. „katastrofiziranje“- očekivanje samo najgorih mogućih ishoda; vjerovanje da su njihova iskustva jedinstvena („niko me ne razumije“) egocentrizam; „crno-bijelo“ razmišljanje, i sl.
- Najčešće nisu svjesni da su se promijenili i da to nekome smeta. (Kada ih roditelji pitaju: “Kako se to ponašaš”, oni najčešće kažu: “Zašto?”- to je zaista autentično njihovo stanje.)
Nerazumijevanje razvojnih specifičnosti od strane odraslih/roditelja/staratelja, može dovesti do pretjerane reakcije zbog uvjerenja da je određeno ponašanje znak poteškoća, iako je ono zapravo uobičajeno među adolescentima. Ovo nerazumijevanje, uz nedostatak funkcionalne komunikacije, je često ključni element u nastanku problematičnog ponašanja kod adolescenata upravo način na koji članovi porodice reaguju na promjene u ponašanju.
Kako komunicirati sa adolescentima?
U komunikaciji sa mladima važno je izbjegavati sljedeće:
- Česte kazne, više koristiti pozitivno i negativno potkrepljenje.
- Izbjegavati pretjeran kriticizam, pridikovanje, često moralisanje “bez pokrića”.
- Pretjerane reakcije, jer nam onda lažu i skrivaju.
- Upozoravanje prijetnjama – zastrašivanje.
- Izbjegavati neugodne prijekore (ponižavajuće).
- Kontrolišite vlastite emocije i burne reakcije – nemojte postati tempirana emocionalna bomba koja samo galami, prijeti i ponavlja, stanite , udahnite, razmislite. U razgovoru budite svjesni svoga glasa, tona i neverbalne komunikacije.
- Ne posramljivati adolescenta, veoma su osjetljivi.
- Izbjegavati nepravedne uporedbe.
- Pretjerano nepovjerenje.
Prihvatite da je njihov razvojni zadatak da zauzimaju iracionalne pozicije, one za koje su čak i oni svjesni da se vi sa njima nećete složiti (u cilju autonomije i nezavisnosti). U toku razgovora o nekoj temi, bilo bi dobro da vježbate ovakav vid komunikacje:
- Izrazite empatiju. Bolje će vas slušati ako osjećaju razumijevanje. Odolite davanju savjeta i pridikovanju– to razvija odbrambeni stav i otpor. Umjesto toga uvažite osjećanja „razumijem da si tužna“.
- Postavljajte pitanja otvorenog tipa da biste produbili razumijevanje – tipa „šta ti misliš?“
- Reflektujte i uobličite ono što od njih čujete: „Čujem da te to uznemirilo.“; „Znači izgleda da uspjeh ne zavisi samo od tebe, već i od zalaganja ostalih u timu.“
- Nježno im ukažite na nedosljednosti u mišljenju, stavovima, ciljevima i trenutnom ponašanju. „Želiš da uđeš u tim za odbojku, ali čini se da ne ideš često na treninge...“
- Podržite njihovu autonomiju i naglasite njihove lične izbore i kontrolu koju nad njima imaju. „Da li ćeš nešto mijenjati je stvar samo tvog izbora“
- Ukoliko nekada u toku razgovora osjetite da bi mogao eskalirati u svađu i da vam je teško kontrolisati emocije, bolje je da se udaljite i razgovor nastavite kada dovedete svoje emocije pod kontrolu.
Pitajte ih svaki dan:
- Kako se danas osjećaš?
- Šta možemo raditi zajedno?
- Šta te danas nasmijalo? Da li te nešto rastužilo?
- Ima li nešto što bi mi želio/la reći, ali ti je teško?...
NE zaboravite da je vaše dijete i onda kada dobije loše ocjene, mnogo više od uspjeha u školi, sa mnogim drugim identitetima: poslušno, požrtvovano u drugim aktivnostima, empatično, dobar drug/arica, zabrinuto za vaše probleme, dobar sportista/tkinja ...
Psihološko-pedagoška služba PBG